Rekonstrukcija Kristijanovićeve Biblije

Del IV.

Krištuš prispodablja Kraljestvo nebesko sejaču, goručoj svetnici, muštardovomu zrnu. On vtišuje morje.

  1. I on je ipak počel vučiti kraj morja i zebrala se je k njemu velika vnožina natuliko da je on vu ladjicu stupil i sedel na morju, vse pako ljudstvo je bilo vuz morje na zemlji.
  2. I vučil je nje vu prilikah vnoga i govoril je njim vu svojem navuku:
  3. „Poslušajte! Nut, nekoj sejač izišel je van sejat.
  4. I kad bi sejal, opalo je nekoje kraj puta i došle su nebeske ptice ter su nje pozobale.
  5. Nekoje pako je opalo na kamenita gde ni imalo vnogo zemlje i je sproti niknulo zato kajti ni imalo gliboke zemlje.
  6. I kad je Sunce izišlo, je se potparilo i kajti ni imalo korenja, je vsehnulo.
  7. A nekoje je opalo med trnje i trnje je odraslo i nje zadušilo ter ni dalo sada.
  8. Nekoje pako je opalo v dobru zemlju i dalo je sada koj je izišel i rasel i doprineslo je jedno trideset i jedno šezdeset i jedno stokrat tuliko.“
  9. I on je rekel: „Koj ima vuha na poslušanje, naj posluša!“
  10. I kad je on sam bil, pitali su njega za priliku oni dvanajst koji su z njim bili.
  11. I on reče njim: „Vam je dano znati skrovnosti Kraljestva Božjega, onem pako koji su vani, vsa se vu prilikah naprvo stavljaju
  12. da oni gledajuči gledaju i ne vidiju i poslušajuči poslušaju i ne razmeju, da se gda ne obrneju i otpustiju se njim grehi.“
  13. I on reče njim: „Ne razmete ovu priliku? A kak bute vse prilike razmeli?
  14. Sejač je on koj reč seje.
  15. Oni pako kraj puta, jesu oni koji, kad se reč seje i kad ju poslušaju, mahom dojde Šatan i odnaša reč koja je vu njihovem srcu posejana.
  16. Ravno tak su takaj oni na kamenitem posejani koji, kad su čuli reč, sproti ju z veseljem prijemlju
  17. i nemaju korenja vu sebi, nego su vremeniti. Zatem, kad nastane traplenje ali preganjanje zaradi reči, sproti se spačiju.
  18. I drugi jesu koji su vu trnje posejani: ovi jesu koji reč poslušaju,
  19. ali skrbi ovoga sveta i vkanljivost bogatstva i poželenja proti drugem stvarjam zavlečeju se nuter i zaduše reč i ona ostane neplodna.
  20. Koji su pako vu dobru zemlju posejani, jesu oni koji poslušaju reč i prijemlju i sad doprinašaju, nekoja trideset i nekoja šezdeset i nekoja stokrat tuliko.“
  21. I on reče njim: „Je li se zato vužiže sveča da se pod drevenku dene? Ali pak pod postelju? Je li ne zato da se na svečnjak postavi?
  22. Ar nikakve ni skrovnosti koja se ne bi očituvala niti se nikaj ne včini skritoga kaj ne bi na svetlo došlo.
  23. Koj ima vuha na poslušanje, naj posluša!“
  24. I on reče njim: „Zapametete si kaj čujete: z kakvum merum budete merili, z takvum se vam bude nazad merilo, dapače se vam privrže.
  25. Ar koj ima, da se njemu, a koj nema, i ono kaj ima, vzeme se od njega.“
  26. I on reče: „Tak je Kraljestvo Božje kak da bi človek seme vu zemlju vrgel
  27. i on makar spal ali se gore stal po noči i po dnevu, seme nikne i odraste gda on ne zna.
  28. Ar zemlja sama ob sebi plodi, prvič travu, zatem lat, potlam ispunjen žitek vu lati.
  29. I kad je naprvo donesla sad, onda on sproti pusti vu njega srp ar je žetva nastala.“
  30. I on reče: „K čemu budemo prispodobili Kraljestvo Božje? Ali vu kakvoj priliki budemo nje naprvo stavili?“
  31. Ono je kakti muštardovo zrno koje, kad se v zemlju poseje, med vsem semenjem je najmenjše na zemlji.
  32. I kad je posejano, nikne i od vsakoga povrtelja vekše postane i spusti velike veje natuliko da se pod njegvum sencum moreju nebeske ptice gnjezditi.“
  33. I vnogeh takveh prilikah je njim govoril reč kak bi ga mogli poslušati.
  34. Prez prilik pako ni njim govoril, posebno pako je svojem vučenikom vsa tolnačil.
  35. I on isti dan, kad je bil večer nastal, reče njim: „Hodmo prek na drugu stran!“
  36. I kad bi oni bili ljudstvo otpustili, vzeli su ga, tak kak je bil, vu ladju. Bile su takaj druge ladje z njim.
  37. I podignul se je silni viher i hital je slape vu ladju natuliko da se je vre napunjavala ladja.
  38. On pako je bil na krmi i spal na vanjkušu. I zbudili su njega i rekli njemu: „Mešter, kaj to na te ne spada da mi pogibljemo?“
  39. I on se gore stane, zagrozi se vetru i reče morju: „Muči! Zanejmi!“ I vtišil se je veter i nastala je velika tišina.
  40. I on reče njim: „Kaj se bojite? Kaj jošče nemate vere?“ I oni se jesu kruto jako bojali i rekli su jeden proti drugomu: „Gdo, štimaš, je to pokehdob su njemu veter i morje pokorni?“